
Sokaku, direktni potomak slavne samurajske porodoce
Minamoto – Takede, rođen je 10. oktobra 1860. godine kao drugi sin Šinto
sveštenika Takede Sokičija, u porodičnom zamku Ise u provinciji Aizu. Od ranog
detinjstva je pokazivao interesovanje za borilačke veštine. Kao devetogodišnjak
je prepešačio nekoliko kilometara da vidi bitku kod Vakamacua, glavnog grada
Aizu provincije, koja će odlučiti sudbinu klana.
Po završetku rata otac polako počinje
da ga uvodi u tajne mačevanja, rukovanja kopljem i štapom, i podučava
tradicionalnim borilačkim veštima Bu Đucu, Sumou i Ošikiučiju. Kako Sokakua
ništa drugo nije interesovalo osim borilačkih veština, otac ga šalje kod
najboljih majstora borilačkih veština onog vremena. Prvi majstor mačevanja, Toma
Šibujo, podučava ga stilu Ono ha Ito riu. Godine 1873. odlazi kod drugog
velikog majstora, ličnog prijatelja svoga oca, Kenkiči Sakakibare, koji ga
podučava rukovanju mačem. U Sakakibarinom dođou pored Jikinšikage riu stila,
kojim ga podučavaju najbolji majstori. Izučava i bo, hankiu, zue , šuriken i
jari, ali i Takeda-ha Hozoin-riu so Đucu, stil čiji će se pojedini principi
kasnije preplitati u tehnikama koplja i Đu Đucua proisteklih iz Daito stila.
Pošto je izučio ove borilačke veštine, obilazi škole širom Japana i upušta se u
duele sa najboljim učenicima kako bi usavršio svoje borilačko umeće. Godine
1875. upoznaje Tanomo Saigoa koji je, po očevoj želji, trebalo da ga obučava za
Šinto sveštenika. Nakon smrti njegovog starijeg brata mesto klanovskog sveštenika
ostaje upražnjeno. Sokakua je krasila jaka i harizmatična priroda, mada nije
znao da čita i piše; nije Mario za religiju i „ostala sujeverja”, kako je sam
govorio. Ubedio je Tanomoa da ga uputi u tajne veštine Ošikiučija, kojima ga je
otac površno podučavao. Sticajem okolnosti 1877. godine odlazi na obuku kod
Šunzo Momoija, i tamo stiče nadimak Aizu no Kotengu. Početkom 1877. godine
Takamori Saigo organizuje pobunu protiv cara Meijija. Tradicionalistički duh se
budi kod velikog broja mladića iz samurajskih porodica. Sedamnaestogodišnji Sokaku
je bio jedan od njih. Čvrsto rešen da se pridruži pobunjeničkim snagama, nije
mario to što je jedan od poslednjih naslednika porodice Takeda. Učitelj
Sakakibara je shvatio besmislenost ovog avanturističkog poduhvata i pokušao je
da ga odgovori. A kako mu to nije pošlo za rukom, stari učitelj je pribegao
lukavstvu. Naložio je Sokakuu da ode u Osaku I odnese pismo njegovom starom
prijatelju, majstoru mačevanja Šunzo Momoiju. U pismu je izložio situaciju i
zamolio Momoija da nekako zadrži tvdoglavog mladića. Mudri Šunzo nije pokušavao
da utiče na Sokakua, već mu predlaže da ostane na obuci I usavrši se pre nego
što se pridruži ustanicima. Sokaku pristaje iz poštovanja prema starom
učitelju, i počinje iz meseca u mesec da odlaže odlazak sve dok pobuna nije
bila okončana. Sokaku se ponovo vraća starom Tanomo Saigou, koji počinje da ga
uvodi u tajne Bu Đucua (koplje i mač) i Aiki Đu Đucua (veština samoodbrane). Prvi put se susreće sa
tajnama Nage vaze (tehnike bacanja), Osae vaze (tehnike poluga i kontrole) i
Torae vaze (tehnike zarobljavanja). Pošto su jednog odvlačile svešteničke
obaveze, a drugog neprekidne borbe širom Japana, Sokaku je u nekoliko navrata nastavljao sa učenjem. Putovao
je do ostrva Okinava i upoznao se sa lokalnim stanovništvom i njihovom veštinom
udarca Okinava-te. Odmerio je snage sa najpoznatijim borcima i pobeđivao ih
zahvaljujući brzim pokretima propuštanja protivnika. Shvatio je su udarci koji
lome
drvo i ciglu opasni za pariranje i blokiranje i da je stoga najbolje izbegavati
ih kako bi se smanjila mogućnost povrede. Godine 1880. Tanomo odlučuje da na
Sokakua prenese sva tajna znanja borilačkih sistema Aiki Đu Đucua i Ošikiučija
i proglasi ga za naslednika porodičnog stila. Sokaku je odbio, smatrajući da nije dostojan te časti ali I zbog
toga što nije hteo u potpunosti da se posveti veštini samoodbrane.
Tokom narednih nekoliko godina Sokaku putuje po Japanu i
usavršava svoje znanje. Konačno je 1898. godine uvideo da je sazreo kao borac i
da je najzad spreman da primi kompletno nasleđe borilačkog umeća Aizu klana.
Pronašao je Hošina Čikanorija tj. Tanomo Saigoa u manastiru Rjozan u Fukušimi i
započeo sa izučavanjem poslednjih tajnih tehnika Ošikiučija i Aiki Đu Đucua. Dvanaestog
maja iste godine zvanično je proglasen za naslednika veštine, nakon čega se posvećuje
širenju i promovisanju veštine.
 |
Sokaku Takeda i Takuma Hisa |
Pošto je uvideo da mora da se prilagoditi zahtevima vremenima,
počeo je da prenosi porodičnu veštinu i na one koji nisu pripadali samurajskom staležu.
Podučavao je mnoge stilove koje je i sam izučavao, mešavinu znanja stečenog
kroz realne borbe i nasleđene porodične veštine. Uprkos zabrani stalno je nosio
dva mača, znajući da niko neće imati hrabrosti da mu se suprostavi i pokuša da
ga razoruža. Okrenut prošlosti, sa arogancijom poslednjeg živog samuraja je
gledao na nove socijalne tekovine i društvene promene.
Iako nepismen, broj njegovih učenika stalno se uvećavao.
Nikada nije imao stalni dođo jer je uvek bio na putu. Uredno je vodio
evidenciju o ljudima koje je podučavao. Po nekim
procenama imao je preko 30.000 učenika. Mnogi od njih su bili na visokim položajima,
poput visokih činovnika vojne mornarice, sudija, magistara, policajaca i mnogih
drugih Budo eksperata toga vremena. Najpoznatiji među njima su admiral Isamu
Takešita, Macuda Hosaku, Okujama Riuho (osnivač stila Hako-riu), Jukijoši
Sagava, Takuma Hisa (Daito-riu Takumakai), Taiso Horikava, Kodo Horikava (Daito-riu
Kodokai), Jošida Kotaro, Morihei Uešiba. Utvrdio je ime veštine I time jasno
definisao ratničku prošlost. Daito, u prevodu „Veliki istok” , ime je zamka
njegovog pretka začetnika veštine, Šinra Saburo Jošimicu Minamotoa. Riu
označava školu, dok je karakter Aiki preuzeo od dede Soemona, koji je veštinu
nazvao Aiki-in-jo-ho, dok je njenu praktičnu stranu definisao karakterom Đu
Đucu. Tako dolazi do konačnog naziva veštine Daito-riu Aiki Đu Đucu, koju je,
kao i Ono-ha Ito riu, podučavao čitavog zivota.
 |
Daito-ryu Kata guruma |
U periodu od 1905. do 1935. godine Sokaku nema stalni dođo
već putuje Japanom podučavajući ljude Daito-riu stilu. Uglavnom je držao
desetodnevne seminare vojno-policijskim strukturama, usavršavajući tehnike namenjene
hapšenjima i zarobljavanjima.
Od 1935. do 1939. najviše boravi u novinskoj agenciji
„Asahi”, u kojoj podučava pripadnike obezbeđenja. Na zahtev čelnika „Asahija”
vodio je seminare zatvorenog tipa na kojima je upoznao Takuma Hisu i dao mu
zvanje Menkjo Kaidena (kompletno učenje).
Sokaku je poznavao mnoge moćne ljude iz policijsko- bezbedonosnih
struktura toga vremena. Njegove pristalice su se nalazile na ključnim mestima
državnog aparata. Čak mu je i Jigoro Kano slao svoje učenike na usavršavanje.
Tako se Kenji Tomiki, tvorac Kodokanovog samoodbrambenog programa Gošin Đucua,
usavršavao kod Sokakuovog asistenta Morihei Uešibe. Takeda Sokaku je bio
aktivan u borilačkim veštinama sve do svoje smrti 25. aprila 1943. godine. Umro
je u 83. godini života. Iz mnogih je duela izlazio kao pobednik, jer je njegov dar
za borilačko umeće bio nenadmašan. Ovaj oniži čovek sakupio je ogromno borilačko
iskustvo. Njegove misli kretale su se u okvirima stare ratničke tradicije koja
je u svako čoveku videla potencijalnog neprijatelja. U tome su mnogi videli
paranoju, ali se pritom moraju uzeti u obzir okolnosti u kojima je odrastao. Bio
je svedok propasti svoga klana, celog života nosio je teret zaostavštine
predaka I porodičnog stila i od malih nogu bio usmeravan moralnim načelima
stare klase u nestanjanju.Sokaku je zaslužan za prenošenje drevnog metoda Aiki
Đu Đucua na buduća pokoljenja, posredstvom svojih najboljih učenika, od kojih
su najpoznatiji Morihei Uešiba,osniva; modernog Aikido-a i njegov sin Tokimune
Takeda.
Tekst preuzet iz knjige
Tradicionalne Japanske Ju jutsu škole,
autor Boris Bušić